DJELOVANJE MOMP KORČULA NA TERENU LOPOČ

Prvi put sa novom formacijom, MOMP Korčula izišao je u lipnju 1993. godine u Popovo Polje na oko 13 tak kilometara od Osojnika. Na tom smo terenu branili crtu u sastavu 114. brigade HV do smjene u listopadu 1993. godine.

Do tih prostora, ispred sela Lopoč, nije bilo nikakvih uređenih puteva pa je taj dio crte obrane, uprkos godinu dana ratovanja smanjenim intezitetom bio veoma loše utvrđen i vrlo źesto napadan od strane četnika.

Prilaz do položaja motornim je vozilima bio moguć samo do sela Mišeta, odakle su se stazom dugom oko 7 km kroz makiju pješačilo oko 30 minuta do sela Lopoč. Opskrba hranom, vodom i drugim potrepštinama obavljala se je u srcu ljeta sa konjima. Položaji obrane nalazili su se ispred sela na crti brdo Ravanj - k 547 -Pješivac. Do najdaljeg je položaju na brdu Ravanj, često pod paljbom neprijatelja, sa svim sredstvima potrebitim za život i ratovanje na leđima,po ljetnjoj žegi trebalo pješačiti daljnjih 40 - tak minuta.

Poslije izvršenih izviđanja terena, uspješno izvršene mobilizacije i hodnje do Orašca,uprkos jake topničke paljbe koju je neprijatelj otvorio po našoj koloni već prilikom prevoženja do sela Mišeta, posjedanje terena izvršeno je uspješno.

Crtu ispred sela Lopoč prva je dva mjeseca držala 1. pješačka satnija, a topničku potporu pružao im je vod minobacača 82 mm MOMP Korčula sa paljbenih položaja kod s. Mišete. Zapovjedništvo odreda, zaštitna desetina i desetina veze organizirali su zapovjeno mjesto u selu Suše a Logistički vod i inženjerija svoje su baze imali u selu Slivnica-Bobani.

Naši su položaji bili dosta uvučeni u crtu neprijatelja i od samog preuzimanja skoro su svakodnevno bili pod djelovanjem njegove paljbe. Najljući neprijatelji bili su nam četnici iz satnije Bobani,u koju su uglavnom bili organizirani mještani iz sela u kojima smo bili razmjestili naše postrojbe. Oni su daleko bolje poznavali te terene od nas kojima su bili povjereni na obranu.

Osim sa položaja na crti źesto su djelovali snajperima iz svojih zasjeda prilikom naših smjena. Već prva dva dana od posjedanja crte u okršaju pješačkim oružjem jedan pripadnik Solinske bojne 114. brigade i dva pripadnika naše 1. satnije (Ante Cetinić i Krešimir Padovan bili su ranjeni, dok je 10 dana poslije njih u ruku je bio ranjen i Albino Vlašić. Na sreću svi su završili težih posljedica po svoje zdravlje.

Pošto je Zapovjedništvo odreda nakon posjedanja i pomenutih događanja ozbiljno razmotrilo stanje sigurnosti crte koju naša postrojba brani, težište u radu svih postrojbi datlo je na utvrđivanja i ojačavanja položaja.Od tada je svakodnevno vršeno utvrđivanje i ojačavanje: zaklona za djelovanje, skloništa, baraka za stanovanje na svakom položaju, te opravka stambenog prostora u taborištima smjene u pripravnosti.

Posao je bio podjeljen tako da je svaka smjena boraca na položajima uz pomoć inženjeraca Odreda utvrđivala svoje položaje. Smjena ljudi u pripravnosti je donosila građevinski materijal, kojeg su inženjerci dovozili do Mišeta, na leđima preko svog taborišta u selu Lopoč, ka položajima na crti.

U četiri mjeseca do svog razvojačenja u listopadu 1993 godine, naše su postrojbe u svoje položaje ugradile više materijala nego je to u više od godinu dana uradila 114 brigada u svojoj zoni odgovornosti.
Takav je rad urodio rezultatom da, uprkos njihovom svakodnevnom djelovanju po našim položajima,do kraja terena više nismo imali ranjenih ni poginulih od djelovanja neprijateljske paljbe.

Još prije dolaska naših postrojbi inženjerci 114. br. bili su postavili minska polja i grupe mina ispred položaja. Često se je događalo da su prilikom svojih kretanja neprijateljski izviđači i a takođe i životinje aktivirali određene mine što je iziskivalo njihovo zanavljanje.

Najčešće su naša minska polja bila narušavana kod groblja ispred Lopoča gdje su četničke grupe snajperista imali povremene položaje s kojih su otvarali paljbu po našim položajima. Prilikom obilaska i kontrole našeg minskog polja dana 17.07 Zamjenik Zapovjednika 1. satnije por. Branko Bačić nagazio je na minu koja mu je po aktiviranju otkinula dio pete i potkoljenice. Po prebacivanju u bolnicu potkoljenica mu je amputirana.

Polovicom kolovoza izvršene su smjene između 1. 2. satnije i vodova minobacača MOMP Korčula i Domobranske bojne.

Sve ostale mobilizirane postrojbe odreda (Zapovjedništvo, zaštitna desetina, desetina veze, inženjerijski i logistički vod), vršile su smjene unutar svojih postrojbi sve do razvojačenja kompletne postrojbe u listopadu 1993 godine.

Dolaskom novih postrojbi na teren uprkos jakim žegama nastavilo se je s inženjerijskim uređnjem prostora obrane s još većim intezitetom. Još se je veća pozornost posvetila organizaciji sustava pješačke i topničke paljbe.Nakon te se je reorganizacije na svako otvaranje paljbe s neprijateljevih položaja, odgovaralo jednovremenom paljbom iz nekoliko naših položaja.

Kombiniranim djelovanjem pješačkog oružja sa položaja na crti, usklađenim sa preciznom paljbom iz položaja naših minobacača 82 mm u Mišetama, uspješno smo spriječili sve pokušaje pješačkih napada neprijatelja na naše položaje(na Ravanju i TT 547 u lipnju i rujnu) i njihovo topničko djelovanje po našim položajima.

Sa toga smo terena otišli kao postrojba prekaljenih boraca koji su osposobljeni za organiziranu obranu i najzahtjevnijih prostora na bojištu.

Zapovjednišvu JB svojim smo radom na terenu pokazali da sa našom postrojbom može računati ukoliko bude potrebito samostalno izvršavati još složenije zadaće, od ove upravo završene. 

Željko Seretinek

<<-- POVRATAK NA POČETNU STRANICU